Obama, Nobelova nagrada za mir i nuklearni sukob!

Aktualni američki predsjednik Barack Hussein Obama je za veliki dio čovječanstva bio nagovještaj neke nove politike koja će izaći iz američkog političkog i društvenog miljea. Čovjek koji je ponudio novu nadu za obespravljene širom SAD-a i svijeta, čovjek koji je zasigurno mukotrpnim radom i empatijom za obične ljude postao simbol pravednosti i socijalne osjetljivosti.

Svoj prvi mandat je započeo 20. siječnja 2009. godine kao pripadnik demokratske stranke nakon George Walker Busha koji je za mnoge bio redikulozan Predsjednik, a tvrdnje o redikuloznosti George Walker Busha nije bilo teško argumentirati jer je njegovih bisera bilo napretek, kako o temeljnim kulturološkim i političkim pitanjima, pa sve do ozbiljnih globalnih situacija koje su proizašle iz politike njegove administracije.

Foto: www.accuracy.org

Svijet i Amerika su mislili da svatko, ali baš svatko može biti bolja alternativa predsjedniku George Walker Bushu, za intelektualne potencijale su vjerojatno i bili u pravu, ali okolnosti u kojima se kretala globalna politička scena su ukazivale da pamet i socijalna osjetljivost koju je nagoviještao Obamin politički uzlet nisu glavno mjerilo za ocjenu čovjeka, koji već u prvoj godini mandata dobiva Nobelovu nagradu za mir (2009) zbog svog zalaganja za nuklearno razoružanje, da, Obama je zablistao na svjetskoj političkoj sceni kao nova sjajna zvijezda, mlad, obrazovan, elokventan, omiljen kod mladih i urbanih građana Amerike, s posve novim pristupom u predsjedničkoj kampanji, postao je prvi afroamerički predsjednik SAD-a, a u vremenu neposredno prije i za vrijeme predsjedničke kampanje bio je i jedini afroamerički senator i tek peti u povijesti SAD-a.

Obama je odmah postao osoba vrijedna divljenja, odmah smo dobili najave o povlačenju američkih snaga iz Iraka, a u doglednoj budućnosti i iz Afganistana. Da je stalo na tome, bilo bi to jedno divno političko iskustvo, ali ubrzo, 2011 godine, SAD sa saveznicima uvodi zonu zabrane letenja iznad Libije koja je navodno uvjetovana Gadafijevom represijom nad stanovnicima Bengazija, ako je u tome bilo istine i da je SAD sa saveznicima samo provodio zonu zabrane letenja bila bi to potpuno legitimna akcija, ali na žalost SAD i saveznici su se svrstali na stranu pobunjenika i žestokim zračnim udarima omogućili svrgavanje Gadafija s vlasti i neposredno njegovu brutalnu egzekuciju, pitanje danas je na što liči Libija, zemlja koja umjesto „surovog“ diktatora Gadafija ima mnoštvo raznih islamističkih vojski i milicija koje vode međusobni rat za prevlast, Libija zemlja bezakonja iz koje su zbog siguronosnih razloga evakuirani predstavnici gotovo svih veleposlanstava. Libija je danas što se tiče vladavine bezakonja u gorem stanju od Somalije, tko je kriv, pogrešna prosudba američke vanjske politike u odnosu na stanje za vrijeme Gadafijeve vladavine i iluzija o demokratskim promjena nakon njegovog svrgavanja koje su narodu Libije donijele puno veće zlo negoli život pod “diktatorskom” vladavinom pukovnika Gadafija.

Nije Obama niti tu stao, krenuo je s podrškom i to u svakom obliku sirijskoj „oporbi“ koja je s oružjem u rukama krenula u borbu za vlast koja je bila i još uvijek je u rukama demokratski izabranog predsjednika Assada. S čime se Assad zamjerio zapadnim silama, puno je teorija, ali nećemo sada o njima, poanta je da je zapadni svijet uz vodstvo SAD-a, odlučio svrgnuti Assada i njegovu vladu, rat koji traje već godinama prerastao je u klaonicu i ujedno ojačao jednu od frakcija sirijske oporbe, ISIL, da tužno je znati da je SAD političkog neistomišljenika željela ukloniti u suradnji sa svojim zakletim neprijateljima, islamističkim fundamentalistima, koji su u ovom trenutku najsnažnija teroristička vojna sila na svijetu, koja pod svojom kontrolom drži velike dijelove Sirije i Iraka, a već su krenuli i na druge države poput Libanona, sreća da tu još nemaju dovoljno snage za jače djelovanje, ali i to je pitanje vremena ako se nastavi politika popuštanja. Kako stvari stoje, Obamina administracija će nastaviti podržavati vojne akcije sirijske oporbe, one nešto malo umjerenije od ISIL-a i to novčano, (500 milijuna dolara) pitanje je samo dokle će oružje koje bude kupljeno s tim novcima biti u rukama poželjnih “oporbenih” vojnih snaga, prije nego što padne u ruke ISIL-a. Čudno je da SAD uporno gura jedan te isti scenarij u arapskom svijetu, kao da im stanje u Libiji nije pokazalo svu surovost i pogrešan smjer takve politike, zar nije vrijeme da se diplomaciji dozvoli djelovanje u smirivanju stanja na terenu, naravno prije toga treba poraditi na suzbijanju terorističke prijetnje koju ISIL nanosi Siriji i Iraku.

Kada su američki saveznici u Iraku, Kurdi postali ugroženi od divljačkog djelovanja islamske države i njenog terora, SAD su upotrijebile zračne udare prema postrojbama ISIL-ovih jedinica, što je usporilo i donekle zaustavilo ISIL-ovo napredovanje u širenju islamske države. Naravno nije trebalo dugo čekati da ISIL pošalje snažnu poruku SAD-u i Obami, odrubljivanje glava dvojci američkih novinara u razmaku od dva tjedna uz pomno isplanirane i napravljene video uratke koji su šokirali svijet, doveo je do toga da je SAD odlučio još žešće djelovati protiv ISIL-a. Gdje će to odvesti svijet još ćemo vidjeti.

Politička situacija koja je zasigurno najzanimljivija državljanima EU i ostalim europskim državama je svakako sukob u Ukrajini, SAD i EU za cjelokupnu situaciju okrivljuju Rusiju, ako maknemo sa strane traženje krivca za situaciju koja je rezultirala po službenim podacima s već preko 3000 mrtvih, postavlja se pitanje zašto je najodgovorniji politički dio svijeta odustao od političke diplomacije u rješavanju sukoba, SAD i Rusija su prestale biti partneri, svakom čovjeku je jasno da su to neprijateljske zemlje i ono što začuđuje je da inicijative za pregovorima dolazi od strane Rusije, a ne od SAD kao predvodnika demokratskog svijeta. SAD djeluje s pozicija sile, argumenti su zveckanje oružjem (povećanje troškova za naoružanje) i tjeranje europskih saveznika na isto, EU uvodi na današnji dan nove sankcije Rusiji iako je uz njeno posredovanje došlo do prvog dužeg primirja, nadajmo se da će tako i ostati, jer se čini da nekima to stanje mira ne odgovara.

Rusija naravno na nove prijetnje sankcijama odgovara najavom protumjera, koje u konačnici s jedne i s druge strane pogađaju samo male ljude!

Putin nije dobio Nobelovu nagradu za mir i otvoreno kaže da je Rusija jedna od vodećih nuklearnih sila, bio je „skroman“ pa nije napomenuo da je Rusija vodeća nuklearna sila u svijetu čak ispred SAD-a, Obama je Nobelovu nagradu dobio zbog svog zalaganja za nuklearno razoružanje, a paradoks je da svijet nikada nije bio bliži nuklearnom sukobu još od vremena kubanske krize.

Možda bi trebali zaustaviti svijet ili će svijet zaustaviti nas!