BLAGO MIROTVORCIMA, ONI ĆE SE SINOVIMA BOŽJIM ZVATI

Od kada je svijeta i vijeka i u njemu čovjeka, neprestano se vode ratovi, ratovi su nešto uobičajeno dokle god se ti ratovi promatraju putem medija i ne tiču se direktno nas. Da, ljudska sebičnost se o ratu zapita tek kada ga osjeti na vlastitoj koži, kada čuje zastrašujuće oružje, vidi žrtve rata ili i sami to postanu. Takvi smo mi ljudi, rat nam je u krvi i ne možemo bez njega, zlo bez premca koje je uvijek u povijesti ustuknulo pred dijalogom i kompromisom, te dopustilo da krv govori namjesto razuma.

Foto: www.auxilium-populus.com

Naravno, vremena rata kao i vremena poraća imaju svoje mirotvorce, a za njih svakako vrijedi ona biblijska, blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati.

U nedjelju 16.11.2014. godine u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” gost emisije bio je Marijan Gubina, čovjek koji svjedočanstvom o proživljenom tijekom rata u Hrvatskoj kao dijete od 10 godina iznosi nama gledateljima patnju koju je doživio od zlih ljudi, namjerno kaže da su to zli ljudi ne koristeći njihovu nacionalnost iako svi znamo koje su nacionalnosti ti zli ljudi bili, za njega postoje dvije vrste ljudi, dobri i zli.

Njegova agonija počinje 01.08.1991. godine napadom na policijsku postaju u Dalju, a u neko doba u njihovu obiteljsku kuću upada gomila naoružanih zlih ljudi i počinje tuči njegove roditelje i silovati njegovu sestru što opisuje kao nešto što ga je najviše pogodilo.

Jedan poteže sestru Helenu za ruku tako da je odletjela nekoliko metara i udarila u rub zgrade. Tatu su tukli puškama dok se nije prestao micati. Mamu je prvi udarac u glavu uspavao, a ja i sestra, ne mareći za krv na našim licima, zgrabili smo Helenu i skupili se uza zid zgrade. Utjerali su nas u praznu prostoriju koja je smrdila po izmetu, a tragovi krvi prizvali su miris ljudskih ostataka. Unijeli su mamu koja je izgovarala nerazumljive riječi, a zatim su dovukli beživotno krvavo tijelo tate te ga kao komad drveta bacili nasred prostorije. Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli.

U daljnjem opisivanju proživljenog, Marijan Gubina kaže da su njega smjestili u neku šupu sa životinjama, a nakon toga su ih sve zajedno prebacili na mjesto koje on naziva “betonska kocka”, krajnje neljudskim uvjetima gdje je gomila od 30-ak  ljudi vršila nuždu u jednoj jedinoj kanti, prostorija bez svjetlosti.

Marijan Gubina i njegov otac su za vrijeme zatočeništva bili dodijeljeni srpskim obiteljima, kojima su služili kao privatni robovi i za njih su obavljali svakojake poslove. Među tim poslovima je bilo i skupljanje leševa koja su potom od strane agresora bila spaljivana. Leševa je bilo posvuda i desetogodišnji Marijan Gubina je u tom sveopćem ludilu rata koje je nepojmljivo i odraslim ljudima, a kamoli desetogodišnjaku, nastojao obaviti zadatak bez obzira što je miris smrti bio svugdje oko njega, ali u tom sveopćem ludilu pojavili su se vojnici JNA, mladi dečki koji su mu pomogli, niti sami ne vjerujući da je netko djetetu dodijelio takav “posao”.

Plakao sam, boljelo me tijelo od udaraca, kako da vam objasnim da sam radije tragao za dijelovima tijela jer mi je njih bilo lakše nositi na hrpu, priča danas 31-godišnji Marijan Gubina, koji je u srpskim logorima kao desetogodišnjak proveo 260 dana. Kao odrasla osoba napisao je knjigu o svom zatočeništvu u srpskim logorima, sve što je proživio opisao je u knjizi pod naslovom “260 dana”.

Marijan Gubina dalje priča kako su ga ljudi koji su ga držali u zatočeništvu jednom prilikom pretukli da je bio skoro pa klinički mrtav, netko ga je ipak prebacio u dom zdravlja, nakon buđenja, liječnici su shvatili da se radi o djetetu hrvatske nacionalnosti, a liječnica kod koje su ga odveli je ustvrdila da ona ne može liječiti ustašu, stvarno je za zapitati se što je to što je liječnicu nagnalo da jedno dijete identificira sa zloglasnim ustaškim pokretom, naravno takva se osoba niti ne može nazivati liječnicom.

Marijan je nakon toga izbačen iz bolnice, a tu se pojavljuje jedna pozitivna osoba koja ga s biciklom prebacuje do kuće, Marijan napominje da su se u tom užasu uvijek pojavljivale pozitivne osobe i te osobe su bile Srbi.

Marijan se prisjetio kako su se patnje njegove obitelji nastavile i nakon što su pušteni iz zatočeništva, njegova najstarija sestra ostale je u “rukama zla” kako kaže Marijan Gubina, nekorektno bi bilo kazati da je ostala u rukama Srba, jer to su bili Srbi u koje je ušlo zlo i zato je jedina ispravna podjela na dobro i zlo.

Marijanov otac se je nakon puštanja iz zatočeništva pridružio Hrvatskoj vojsci i ubrzo poginuo. “Čim smo se smjestili, otac je otišao u Zbor narodne garde i otišao na položaj. Njegove kolege su mi govorili i da je tražio duple smjene. Nije se više htio vratiti kući, želio je pronaći moju sestru. A s druge strane je bio ljut, ogorčen, pun mržnje i htio se osvetiti”, kaže Marijan, koji je oca izgubio kada je imao 11 godina.”

“Godinu dana nakon oca, mlađu sestra koju sam obožavao, a koja me podsjećala na oca jer je sličila na njega, udario je auto. Završila je meni u naručju, puknute glave. Navikao sam se na leševe, nemam problem s tim slikama, ali kad se radi o nekom vama bliskom, to je poseban šok”, suznih očiju je ispričao Marijan, koji danas ima dijagnosticiran PTSP i dvaput se pokušao ubiti.

Marijan dalje priča kako je s 14 godina starosti došao do jedne granice i nije znao kamo dalje ići, bio je dijete, čak i bez povijesti koja ga je slijedila imao je probleme koji se događaju u glavi jednog tinejđera. Tada se dogodilo i neslaganje s majkom priča Marijan, odbacila me od sebe i to me je pogodilo više nego sami logor. Tog nekog njenog novog dečka sam previše podsjećao na pokojnog oca, majka je izabrala dečka, a ja sam završio na ulici. Spavao sam po parkovima, provaljivao u podrume da bi imao gdje prespavati.

Marijan Gubina je danas odrastao čovjek, radio je svakakve poslove dok nije prikupio novac za otvaranje kafića, kasnije je otvorio i manju tvornicu namještaja.

Jedna od stvari koje ga jako pogađaju je činjenica da susreće neke od svojih mučitelja kako slobodno šetaju pored njega, te zato apelira i stalno poziva da se taj problem mora riješiti, jer kakva se poruka šalje mladim generacijama ako se mučiteljima i ubojicama dozvoljava da slobodno šetaju među nama.

Marijan se danas bavi humanitarnim radom i često se susreće s djecom srpske nacionalnosti, na predavanjima u školam upravo su djeca srpske nacionalnosti imali puno pitanja za njega.

Svoje prvo predavanje održao je u školi u Dalju, gdje na žalost postoje odvojeni razredi za djecu srpske i hrvatske nacionalnosti, Marijan kaže da je to jedan ogroman problem, te je zato inzistirao da na predavanju budu prisutna srpska i hrvatska djeca. Jedna od stvari koju im je Marijan kazao je da se ne srame pokazati ljubav.

Usprkos kalvariji koju je prošao Marijan ne generalizira, ne osuđuje niti mrzi, kaže da je detektirao jedan ozbiljan problem, naime potvrdila se teza da su srpska djeca koja žive na bivšim okupiranim područjima postala izrazito velike žrtve jer im je nametnut teret i osjećaj krivnje.

Kad vam dođe dijete od 12, 13 ili 14 godina i pita vas ‘Čika Marijane, zar vi stvarno nas ne mrzite?’ ili vam kaže ‘Čika Marijane, nije moj otac radio što je radio moj stric’, vi vidite koliki teret ta djeca nose. Pa tko smo mi da možemo biti pasivni na taj problem? To je cijela populacija iz koje dobivamo dvije skupine: jednu koja postaje krajnje asocijalna i drugu koja mrzi sve što počinje sa ‘H’. Što će se dogoditi za 10-20 godina? Oni će biti teroristi koji će zagovarati različite ideologije, mrzit će Hrvate, a mi ćemo ih sve osuditi. Ali što je uzrok tome, tko je kriv za to? Ja se osjećam odgovornim, ako znam, a ništa ne radim”, poručuje Marijan.

Marijan kaže da ga je strah da će nas opet izmanipulirati i da će opet doći do novog rata, jer hrvatsko društvo živi “nasilnim stilom života”.

Ono što se treba zapitati, a unaprijed se zna odgovor je da li je Marijan Gubina mirotvorac. Da, Marijan Gubina je mirotvorac unatoč svemu što je prošao i zato ga sa svim pravima možemo zvati Božjim sinom i mirotvorcem.

Vremena kada su političari bivali dobitnici Nobelove nagrade za mir bi trebala ostati iza nas, jer ih je većina prije ili poslije primitka Nobelove nagrade započela rat! Osobe koje trebaju biti primjer i istinski dobitnici Nobelove nagrade za mir su ovogodišnji dobitnici Indijac Kailash Satyarthi i Pakistanka Malala Yousafzai koja je ujedno i najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir od kada se nagrada dodjeljuje.

Potreba za stvarnim mirotvorcima je danas potrebna više nego ikada jer čovječanstvo nikada nije bilo bliže sveopćem ratu, ratu koji nas u konačnici može izbrisati s lica zemlje.
I zato kažemo, blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!

Za najdražu Jucu