Vremenska prognoza

Jebe me kiša ovih dana… inače nemam ništa protiv kiše, ali ovih dana me vremenska prognoza baš iritatantno frustrira. Kao da se i vrijeme urotilo protiv ljudske egzistencije. Kada se ukaže prilika zaraditi par nadnica, mogućnost da kapne neki materijalizirani gotovinski novac, baš onda se nasere loša vremenska prognoza i razvlači se kroz studeni i prosinac k’o kravlja balega.

Teško je danas doći do papirnatih novčanica. Plastična ambalaža sve se teže pronalazi- potražnja je velika, pa se možeš nadati nekom nadničarenju za „keš na ruke“. Neki to nazivaju „sivim tržištem“ ili „radom na crno“. Neka ga zovu kako hoće, ali mi živimo u svijetu legalnog kriminala dok se umirovljenicima jednako legalno krade Božić “Umirovljenik iz Kaštela kojem su carinici ukrali Božić”

No, lojalni građani uporno podržavaju ovaj bolesni sustav umjesto da se poistovjete sa svojim susjedom. Individualizam je istjerao zajedništvo na stražnja vrata. Solidarnost bi mogla ugroziti naš osobni konformizam.

Ne jebu me samo vremenske prilike i neprilike. Jebu me beskonačne transakcije, bezgotovinska plaćanja i kartična poslovanja koja su se raširila poput epidemije. Jebu me blokirani i ovršeni računi. Sve više smo dužni, pojedinci i država… pitam se – kome?!

Sve manje raspolažemo sa zarađenim novcem. Naši mjesečni prihodi često se svode na puke novčane transakcije – podmirivanje zakašnjelih obaveza, doprinose, poreze i prireze. Sve češće troškovi nadmašuju prihode. Blokirani, limitirani, preopterećeni i još smo k tome ustrašeni. Strah od zakona, strah od propisa, strah od kamata, strah od ovrha, strah od neimaštine, strah od gladi, strah od bolesti, strah od beznađa…

Oni pojedinci koji još uvijek uspješno plivaju kroz sustav zbog dodatnih izvora ne kuže paranoju i beznađe običnog puka koji živi isključivo od nestabilnih prihoda. Neosjetni i samoživi individualisti tvrde kako su si ovi drugi sami krivi, te kako se porez mora plaćati. Sustav će propasti…

Pa neka propadne! Koga je briga? Ovakav, kakav je trenutno, ne samo da nije potreban, već je krajnje štetan. Pogledajte ponašanje naših političara za vrijeme i po isteku njihovih mandata. Besramno uzimaju svaku privilegiranu kunu i benificiju koju su sami sebi izglasali i omogućili. Uzmi što te pripada po zakonu i propisu koji su sami sebi skrojili dok nas unedogled harače beskrajnim poreznim reformama. Ovršna mafija je sama sebi izmislila posao koji su naši političari blagoslovili umetnuvši ga u zakonodavni okvir. Za čiji račun i u čijem interesu?

Kriv si što si živ. Pokori se i plati zrak koji dišeš i zemlju po kojoj hodaš. Nećeš? Moraš! Ne možeš? Možeš, i to sa kamatama i svim dodatnim troškovima! Propisano je!

Sustav nas sustavno uništava. To je činjenica. Poznajem ljude koji kažu „meni je dobro, ništa mi ne fali, ali me boli svijet oko mene pun ljudske patnje i nepravde“. Kada vidim da netko kopa po kontejneru, mene je stid jer sam sudionik i suučesnik ovog društva. Stid me je ako imam previše dok drugi nemaju dovoljno za dostojanstven život.

Naš problem je POSLUŠNOST. Pristali smo biti glupi i poslušni. Mi nemamo dovoljno zdravog razuma i odgovornosti da brinemo sami o sebi, nemamo dovoljno empatije i međuljudske solidarnosti da brinemo jedan o drugome. Nemamo dovoljno zdravog razuma da zajednički usmjerimo svoja nastojanja kako bi ovaj svijet učinili boljim i ljepšim mjesto za nas.

Mi smo gori nego ovce koje skladno u stadu idu u klaonicu. One to čine mirno i u tišini dok si mi na tom putu međusobno podmećemo noge, naguravamo se i zlobno ismijavamo jedan drugoga. I u toj predstavi svi smo gubitnici.

Sustav nas uništava parcijalno. Prvo nam je omogućeno da 3-5 godina pokrenemo neki posao u određenim djelatnostima, stimulira olakšicama i motivira povlasticama ulaganja u njega… i baš kada pomislite kako ste napokon stali na svoje noge, sada ćete moći uspješno živjeti od plodova vašeg rada – stiže nož u leđa. Promjenom politike u određenom trenutku počnu vas uništavati novim zakonskim propisima i porezima, pušu vam za vratom toliko uporno dok ne pokleknete, ne posrnete, ne odustanete… Neizbježno je. Prije ili kasnije.

Princip je vrlo jednostavan. Kao da vas prvo namame sa mirišljavim kolačićem, pa kada zagrizete šutnu vas nogom i katapultiraju u propast. Onda mi različito reagiramo, već u skladu sa svojom  naravi i prirodom. Netko ostane u čudu i nevjerici, preispitujući svoje postupke i pogreške. Netko je revoltiran, netko razočaran, utučen i deprimiran, a netko se dugo i neumorno nastavlja boriti pokušavajući glavu održati na površini uzburkane vode i prolongirati vlastitu propast. No, kraj je neizbježan. Godinu prije ili šest mjeseci kasnije nameti osmišljeni da vas razvlaste i egzistencijalno unište stići će nas sve redom…

Odrekli smo se osobne odgovornosti i slobode izbora… Pristali smo da budemo glupi i da nam propisima i zakonskim odredbama kojima nas lupaju po džepu oblikuju postupke i ponašanje. Pristali smo na tu igru pa poput zombija jurimo kroz naše živote dok tamo negdje sjede dubokoumni ljudi zamišljeno češkajući svoj debeli, masni podbradak s mišlju „što bi nam još mogli propisno naplatiti?“.

Danas nije ni potrebno da pojedinačno promišljamo i donosimo odluke o našoj dobrobiti… drugi to čine za nas i mi to uopće ne propitujemo. Jednostavno činimo što nam se kaže „ plati porez, veži pojas, koristi kreditne kartice, upali svijetla, pokupi kakicu za psom, idi na sistematski pregled, idi u shoping…“ Nema tu slobode. Oni koji nam nameću ta beskrajna pravila vjeruju da smo glupi i nesposobni da se brinemo sami o sebi, svojim bližnjima i svojoj okolini… pa nas jebu u zdrav mozak.  U pravu su… pa nek’ nas jebu i dalje!